Page 16 of Mač Sudbine

– Vime – reče polutan. – Lepo ću te zamoliti. Ne postavljaj pitanja. Nešto strašno se dogodilo. Pretpostavi i prihvati da ja, Dainti Bibervelt, uvaženi trgovac iz Troskote Livade, pojma nemam šta se ovde dešava. Sve mi detaljno ispričaj. Događaje u prethodna tri dana. Molim te, Vime.

  – Zanimljivo – reče patuljak. – No za proviziju koju uzimam moram da ispunjavam želje principala, ma kakve one bile. Slušaj, dakle. Uleteo si ovde pre tri dana, zadihan, dao si mi depozit od hiljadu kruna i zatražio si aval na veksel, na dve hiljade pet stotina dvadeset, na donosioca. Dao sam ti taj aval.

  – Bez garancije?

  – Bez. Drag si mi, Dainti.

  – Govori dalje, Vime.

  – Sledećeg jutra upao si bučno i samouvereno, tražeći da otvorim akreditive u banci u Vizimi. Na ne baš tako sitnu sumu od tri hiljade pet stotina kruna. Korisnik je trebalo da bude, koliko se sećam, nekakav Ter Lukokijan iliti Trifel. No i ja sam otvorio takav akreditiv.

  – Bez garancije – reče polutan s nadom u glasu.

  – Moja simpatija prema tebi, Bibervelte – uzdahnu bankar – završava se na oko tri hiljade kruna. Ovoga puta uzeo sam od tebe pismenu obavezu da u slučaju nelikvidnosti mlin pripada meni.

  – Kakav mlin?

  – Mlin tvoga tasta, Arnoa Hardbotoma, u Troskotoj Livadi.

  – Ne vraćam se kući – izjavi Dainti turobno, ali odlučno. – Ukrcaću se na neki brod i postati gusar.

  Vime Vivaldi počeša se iza uha i sumnjičavo ga pogleda.

  – Eee – povika. – Još odavno si ti uzeo i pocepao tu obavezu. Likvidan si. A nije ni čudo, uz toliku dobit...

  – Dobit?

  – Tačno, zaboravih – promrmlja patuljak. – Nisam se ni mogao iznenaditi. Dobar si posao napravio na košenili, Bibervelte. Jer, vidiš, u Povisu je došlo do prevrata...

  – Znam, znam – prekinu ga polutan. – Indigo je pojeftinio, a košenila poskupela. A ja sam zaradio. Je l’ to istina, Vime?

  – Istina je. Imaš kod mene depozit od šest hiljada trista četrdeset šest kruna i osamdeset kopera. Neto, pošto oduzmem moju proviziju i porez.

  – Platio si za mene porez?

  – A kako drugačije – iznenadi se Vivaldi. – Pa pre sat vremena bio si ovde i tražio da platim. Činovnik je već odneo čitavu sumu u većnicu. Nešto oko hiljadu i po, jer je i prodaja konja, razume se, bila uračunata.

  Vrata se glasno otvoriše i u kancelariju ulete nešto s veoma prljavom kapicom.

  – Dve krune i trideset! – dreknu. – Trgovac Hazelkvist!

  – Nemoj prodavati! – povika Dainti. – Sačekaćemo bolju cenu! Obojica natrag na berzu, tutanj!

  Oba gnoma uhvatiše bakrenjake koje im je patuljak bacio i nestadoše.

  – Daa... gde sam ono stao? – zamisli se Vivaldi, igrajući se ogromnim, čudno oblikovanim kristalom ametista, koji je služio za pritiskanje papira. – Aha, na košenili kupljenoj za veksel. A kreditno pismo koje sam ti spominjao bilo ti je potrebno za kupovinu velikog tovara mimozine kore. Nakupovao si gomilu toga, ali prilično jeftino, po trideset pet kopera za funtu, od zangvebarskog proizvođača, onog Trifla ili Smrčka. Brod je juče uplovio u luku. I onda je počelo.

  – Mogu da zamislim – jauknu Dainti.

  – Za šta bi ikome trebala mimozina kora? – ne izdrža Neven.

  – Ni za šta – turobno progunđa polutan. – Nažalost.

  – Mimozina kora, gospodine pesniče – objasni patuljak – to je štavilo koje se koristi za štavljenje kože.

  – Ukoliko bi neko bio toliko glup – ubaci se Dainti – da preko mora kupuje mimozinu koru kad u Temeriji u bescenje može da nakupuje hrastove.

  – I baš tu leži zec – reče Vivaldi. – Jer u Temeriji su druidi upravo oglasili da će, ako se smesta ne prestane s uništavanjem hrastova, na zemlju poslati kaznu u vidu skakavaca i pacova. Druide su podržale drijade, a tamošnji je kralj na drijade slab. Ukratko: od juče je na snazi potpuni embargo na temersku hrastovinu, i zato mimoza skače. Imao si dobre informacije, Dainti.

  Iz hodnika se začu topot, nakon čega u kancelariju ulete nešto zadihano, sa zelenom kapom.

  – Poštovani trgovac Sulimir... – zadihano je govorio gnom – kazao je da ponovim da je trgovac Bibervelt, polutan, divlja svinja i čekinjasta, da je špekulant i mamipara, i da on, Sulimir, poručuje Biberveltu dabogda se ošugavio. Daje dve krune i četrdeset pet i to mu je zadnja.

  – Prodato! – ispali polutan. – Trk, mali, juri i potvrdi. Računaj, Vime!

  Vivaldi ispod pergamenata izvuče svoje patuljarsko računalo, pravi kolačić. Za razliku od računala koja su koristili ljudi, računala patuljaka imala su oblik šupljikavih piramidica. Vivaldijevo računalo bilo je izrađeno od zlatnih žica po kojima se pomeralo ugaono šlifovano grumenje rubina, smaragda, oniksa i crnih agata, koje je pasovalo jedno uz drugo. Patuljak je brzim, spretnim pokretima debelog prsta kratko pomicao dragulje – gore, dole, na stranu.

  – To će biti... hm-hm... Minus troškovi i moja provizija... Minus porez... Daaa. Petnaest hiljada šest stotina dvadeset i dve krune i dvadeset pet kopera. Nije loše.

  – Ako dobro računam – polako izgovori Dainti Bibervelt – onda bi kod tebe trebalo da imam ukupno...

  – Tačno dvadeset jednu hiljadu devet stotina šezdeset dve krune i pet kopera. Nije loše.

  – Nije loše?! – dreknu Neven. – Nije loše? Za toliko se može kupiti poveće selo ili manji dvorac! U životu svom nisam video toliko para na jednom mestu!

  – Ni ja – reče polutan. – Ali ne uzbuđuj se, Nevene. Biće da tolike pare još niko nije video, i ne znamo ni hoće li videti.

  – Ehej, Bibervelte – žacnu se patuljak. – Otkud takve tegobne misli? Sulimir plaća u gotovini ili vekslom, a Sulimirovi veksli su sigurni. O čemu se onda radi? Plašiš se gubitka na smrdljivom ulju i vosku? Sa takvom zaradom, gubitke ima da pokriješ pevajući...

  – Nije u tome stvar.

  – Nego u čemu je?

  Dainti se nakašlja, pognu kovrdžavu glavu.

  – Vime – reče, gledajući u pod. – Šapel nam je za petama.

  Bankar coknu ustima.

  – Loše – procedi. – Mada, to se ipak dalo očekivati. Vidiš, Bibervelte, informacije kojima se služiš pri transakcijama nemaju samo privredni, nego i politički značaj. O tome šta se sprema u Povisu i u Temeriji nije znao niko, pa ni Šapel, a Šapel voli sve da sazna prvi. I sada, dakle, kao što možeš da zamisliš, lupa glavu nad tim otkud si ti znao. I mislim da se već domislio. Jer sam se domislio i ja.

  – Zanimljivo.

  Vivaldi odmeri pogledom Nevena i Geralta, namršti prćasti nos.

  – Zanimljivo? Zanimljivo je ovo tvoje društvance, Dainti – reče. – Trubadur, veštac i trgovac. Čestitam! Gospodin Neven svukud se muva, čak i po kraljevskim dvorovima, i zasigurno ume da naćuli uho. A veštac? Lično obezbeđenje? Strašilo za dužnike?

  – Brzopleti zaključci, gospodine Vivaldi – hladno reče Geralt. – Nismo mi društvance.

  – A ja – crveneo je Neven – nigde ja ne ćulim uši. Ja sam pesnik, a ne špijun!

  – Svašta se priča – namršti se patuljak. – Svašta se priča, gospodine Nevene.

  – Lažu! – dreknu trubadur. – Ništa nije istina!

  – Dobro de, verujem, verujem. Samo ne znam veruje li i Šapel. Ali ko zna, možda sve i ostane na pričama. Da ti kažem, Bibervelte, nakon poslednjeg moždanog udara Šapel se veoma izmenio. Možda mu se strah od smrti uvukao u guzicu i naterao ga da se zamisli? Jednom rečju, nije to više onaj isti Šapel. Postao je nekako ljubazan, razuman, spokojan i... reklo bi se pošten.

  – Eeeh – reče polutan. – Šapel pošten? Ljubazan? To je nemoguće.

  – Kažem kako jeste – uzvrati Vivaldi. – A istina je šta kažem. Uostalom, crkva sada nad glavom ima drugi problem, koji se zove Večni plamen.

  – Kako to?

  – Večni plamen će svuda goreti, kako se priča. Svuda, u čitavoj okolini, treba da se dižu oltari posvećeni tom plamenu. Gomila oltara. Ne pitaj me za detalje, Dainti, ne razumem se najbolje
u ljudsko sujeverje. Ali znam da se svi sveštenici, a takođe i Šapel, ne bave praktično ničim drugim osim tim oltarima i tim plamenom. Rade se velike pripreme. Porezi će otići još više, to je sigurno.

  – No – reče Dainti. – Jadna mi je uteha, ali...

  Vrata kancelarije ponovo se otvoriše i unutra upade vešcu već poznato nešto sa zelenom kapicom i u zečjoj bundi.

  – Trgovac Bibervelt poručuje da se dokupi posuđa, ako zafali – obavestilo je. – Cena nije bitna.

  – Sjajno – nasmeja se polutan, a njegov osmeh podseti na izobličenu njuškicu divlje mačke. – Kupićemo gomilu posuđa, želja gospodina Bibervelta za nas je zapovest. Treba li još čega dokupiti? Kupusa? Katrana? Gvozdenih grabulja?

  – Osim toga – zakrešta nešto u bundici – trgovac Bibervelt moli za trideset kruna gotovine, jer mora da plati mito, da nešto pojede i napije se piva, a kod „Vrha koplja“ neke tri bitange ukradoše mu kesicu s parama.

  – Ah. Tri bitange – reče Dainti razvučeno. – Da, to je mesto izgleda puno bitangi. A gde se to sada, ako je slobodno pitati, nalazi poštovani trgovac Bibervelt?

  – A gde bi se nalazio – reče nešto, šmrknuvši – nego na Zapadnoj pijaci.

  – Vime – zloslutno reče Dainti. – Ne postavljaj pitanja, već mi negde pronađi solidnu, debelu batinu. Nameravam da krenem na Zapadnu pijacu, ali bez batine tamo otići ne mogu. Previše je bitangi i lopova.

  – Batinu, kažeš? Naći će se. Ali, Dainti, jedno bih voleo da znam, pošto me muči. Ne treba da postavljam pitanja, pa neću ni pitati, već ću pogađati, a ti potvrdi ili opovrgni. Može?

  – Pogađaj.

  – To užeglo riblje ulje, vosak i činije, to prokleto uže, sve je to bila taktička igra, je l’ tako? Hteo si da odvučeš pažnju konkurencije od košenile i mimoze? Da izazoveš pometnju na tržištu? A, Dainti?

  Vrata se naglo otvoriše i u kancelariju utrča nešto bez kape.

  – Kiseljak izveštava da je sve spremno! – tanko zapišta. – Pita da li da sipa?

  – Neka sipa! – zagrme polutan. – Odmah neka sipa!

  – Riđe mi brade starog Rundurina! – jauknu Vime Vivaldi samo što se za gnomom zatvoriše vrata. – Ništa ne razumem! Šta se ovde događa? Šta da sipa? U šta da sipa?

  – Pojma nemam – priznao je Dainti. – Ali posao, Vime, mora da se okreće.

  IV

  S mukom se probivši kroz gužvu, Geralt izađe pravo pred tezgu okićenu bronzanim šerpama, kotlićima i tiganjima, koji su crvenkasto svetlucali pod zracima predvečernjeg sunca. Za tezgom je stajao riđobradi patuljak s maslinastom kapuljačom, u teškim čizmama od fokine kože. Na patuljkovom licu ogledala se očigledna mrzovolja, jednom rečju, izgledao je kao da će sledećeg trenutka pljunuti na mušteriju koja je prebirala po robi. Žena je talasala grudima, protresala zlatne kovrdže i obasipala patuljka nezaustavljivim potokom reči, bez reda i sklada.

  Mušterija je, ni više ni manje, bila Vespula, Geraltu poznata kao bacačica projektila. Ne čekajuči da ga prepozna, hitro se utopi u gomilu.

  Zapadna pijaca tutnjala je od života, put kroz svetinu podsećao je na prolaz kroz glogovo žbunje. Na svakom koraku nešto se hvatalo za rukave i nogavice – što deca koja su izgubila majke dok su odvlačile očeve od šatora u kom se točilo piće, što uhode iz stražare, što skriveni prodavci volšebnih kapa, afrodizijaka i nemoralnih scena rezbarenih u drenovini. Geralt je prestao da se smeška i stao je psovati, koristeći laktove na odgovarajući način.

  Začuo je zvuk laute i ugledao poznati biserni osmeh. Zvuci su dopirali od strane bajkovito šarene tezge ukrašene natpisom Čuda, amajlije i mamci za ribe.

  – Da li vam je, gospo, neko već rekao koliko ste lepi? – dernjao se Neven, sedeći na tezgi i veselo mašući nogama. – Ne? Ma to nije moguće! Ovo je grad slepaca, ništa drugo do grad slepaca. Idemo, dobri narode! Ko želi da čuje baladu o ljubavi? Ko se želi uzbuditi i obogatiti duhovno nek ubaci novčić u šeširić. Šta je, šta se guraš ovde, usranko? Bakar čuvaj za prosjake, ne vređaj mi tu umetnika bakrom. Ja ću ti možda i oprostiti, ali umetnost nikada!

  – Nevene – povika Geralt, prišavši. – Čini mi se da smo se podelili kako bismo tražili duplera. A ti priređuješ koncert. Nije te sramota da pevaš po vašarima kô molećivi prosjak?

  – Sramota? – začudi se bard. – Važno je šta se i kako peva, a ne gde se peva. Osim toga, gladan sam, a vlasnik tezge obećao mi je ručak. Što se pak duplera tiče, tražite ga sami. Nisam vam ja za potere, tučnjave i linčovanja. Ja sam pesnik.

  – Bolje bi učinio, pesniče, da izbegneš publiku. Ovde je i tvoja verenica, može biti problema.

  – Verenica? – Neven nervozno zažmirka. – O kojoj je reč? Imam ih nekoliko.

  Držeći u ruci bakarni tiganj, Vespula se probi kroz gomilu slušalaca snagom razjarenog bika. Neven saskoči sa tezge i dade se u beg, vešto preskačući korpe sa šargarepom. Vespula se okrenu ka vešcu, šireći nozdrve. Geralt ustuknu, nabasavši leđima na tvrdi zid tezge.

  – Geralte! – povika Dainti Bibervelt, iskačući iz gomile i odgurnuvši Vespulu. – Brzo, brzo! Pronašao sam ga! Jao, eno ga tamo, beži!

  – Dohvatiću ja vas, raspusnici! – dreknu Vespula, hvatajući; ravnotežu. – Još ću se obračunati s celom vašom svinjarskom- bandom! Divnog mi društva! Fazan, odrpanac i kepec s dlakavim petama! Zapamtićete vi mene!

  – Ovuda, Geralte! – povika Dainti, u trku rasterujući grupu školaraca zauzetih igranjem „tri školjke“. – Tamo, tamo, zavukao se među kola! Zađi mu sleva! Brzo!

  Bacili su se u gonjenje, i sami gonjeni psovkama odgurnutih preprodavaca i kupaca. Geralt je samim čudom izbegao da se spotakne o ubalavljenog psića koji mu se upleo među noge. Njega je preskočio, ali je prevrnuo dva burenceta haringi, zbog čega ga je razbesneli ribar pljesnuo po leđima živom jeguljom koju je upravo bio pokazivao mušterijama.

  Ugledaše duplera, koji je pokušavao da umakne duž tora za ovce.

  – S druge strane! – vikao je Dainti. – S druge strane mu priđi, Geralte!

  Dupler je kao strela protrčao duž ograde, svetlucajući zelenim prslukom. Postalo je očigledno zašto se nije pretvarao u nekog drugog. Po spretnosti se niko nije mogao meriti s jednim polutanom. Osim drugog polutana. I vešca.

  Geralt spazi da dupler iznenada menja pravac, dižući oblak prašine, kako vešto uranja u rupu u ogradi, koja je okruživala veliki šator što je služio kao klanica i mesara. Dainti ga je takođe primetio. Preskočio je motku i počeo se probijati kroz tor zbijenog stada ovnova što su blejali. Videlo se da neće stići. Geralt skrenu i baci se tragom duplera između dasaka ograde. Oseti žestok trzaj, začu prasak pokidane kože, a jakna i pod drugom mišicom iznenada postade veoma široka.

  Veštac se zaustavi. Opsova. Pljunu. I još jednom opsova.

  Dainti utrča u šator za duplerom. Iznutra je dopirala vriska, odjeci udaraca, kletve i jezivi žagor.

  Veštac opsova i po treći put, izrazito sočno, onda zaškrguta zubima, podiže desnu ruku i složi prste u Znak Ard, usmerivši ga pravo na šator. Šator se naduva kao jedro za vreme uragana, a unutra se razleže paklena dreka, lomljava i rika volova. Šator je splasnuo.

  Puzeći na stomaku, dupler se izmigolji ispod platna i baci se upravcu drugog, manjeg šatora, verovatno hladnjače. Geralt bez kolebanja usmeri ruku ka njemu i kljucnu ga Znakom po leđima.

  Dupler se svali na zemlju kao gromom pogođen, prevrnu se, ali se odmah podiže i uskoči u šator. Veštac mu je bio za petama.

  U šatoru se osećao smrad mesa. I bilo je mračno.

  Teliko Lungrevink Letorte stajao je tamo, teško dišući, oberučke obuhvativši svinjsku polutku koja je visila na šipci. Iz šatora nije bilo drugog izlaza, a platno je bilo kočićima solidno i gusto pričvršćeno za zemlju.

  – Pravo je zadovoljstvo ponovo te sresti, mimiče – hladno reče Geralt.

  Dupler je disao teško i promuklo.

  – Ostavi me na miru – najzad je prostenjao. – Zašto me pratiš, vešče?

  – Teliko – reče Geralt. – Postavlj
aš glupa pitanja. Biberveltu si razbio glavu i ostavio ga u pustinji kako bi ukrao njegovog konja i njegov lik. I dalje koristiš njegovu ličnost i još se rugaš problemima koje mu stvaraš. Ðavoli će znati šta još planiraš, ali u tim planovima ću ti, u svakom slučaju, zasmetati. Ne mislim ni da te ubijem, niti da te predam vlastima, ali moraš se izgubiti iz grada. Pobrinuću se da se izgubiš.

  – A šta ako neću?

  – Onda ću te izbaciti na kolicima, u vreći.

  Dupler se naglo naduva, potom iznenada splasnu i poče rasti, njegova kestenjasta, kovrdžava kosa postajaše bela i prava, sežući mu do ramena. Zeleni prsluk polutana uljasto se zasijao, pretvarajući se u crnu kožu, na ramenima i manžetnama zaiskriše srebrne nitne. Bucmasto, rumeno lice izduži se i poblede.

  Iznad desnog ramena pojavi se rukohvat mača.

  – Ne prilazi – progovori promuklo drugi veštac i nasmeja se. – Ne približavaj se, Geralte. Neću dozvoliti da me dotakneš.

  Kakav gadan osmeh imam, pomisli Geralt, sežući po mač. Kakvu odvratnu njušku. Kako gadno čkiljim očima. Dakle, tako izgledam? Užas.

  Duplerova ruka i ruka vešca istovremeno dohvatiše mač, oba; mača istovremeno iskočiše iz korica. Oba vešca istovremeno: načiniše dva brza, mekana koraka – jedan napred, drugi u stranu. Obojica istovremeno podignuše mačeve i napraviše njima kratke,i fijukave obrtaje.

  Obojica istovremeno stadoše, zamreše u poziciji.

  – Nemožeš me savladati – zareža dupler. – Jer ja sam ti, Geralte.:

  – Grešiš, Teliko – tiho reče veštac. – Baci mač i vrati se u Biberveltov lik. Upozoravam te, u suprotnom ćeš zažaliti.

  – Ja sam ti – ponovi dupler. – Nećeš me pobediti. Ne možeš me savladati, jer ja sam ti!

  – I nemaš pojma šta to znači biti ja, mimiče.

  Teliko spusti ruku koja je stiskala mač.

  – Ja sam ti – ponovio je.

  – Ne – negirao je veštac. – Nisi. A znaš li zašto? Zato što si ti mali, jadni, dobroćudni dupler. Dupler koji je zasigurno mogao ubiti Bibervelta i zakopati njegovo telo u rastinju, dobivši tako apsolutnu bezbednost i apsolutnu sigurnost da neće biti otkriven, nikada, ni pred kim, ubrajajući u to i polutanovu ženu, čuvenu Gardeniju Bibervelt. Ali ti ga nisi ubio, Teliko, jer nisi bio u stanju. Zato što si mali, jadni, dobroćudni dupler, koga prijatelji zovu Dudu. I u koga god bi se pretvorio, uvek ostaješ isti takav. Umeš da kopiraš samo ono što je dobro u nama, jer ono što je zlo ne razumeš. Upravo takav si ti, dupleru.