Page 19 of Mač Sudbine


  Brzo se okrenula i otišla prema stolovima, gde su je odmah dočekali s poštovanjem. Neven se prebaci s noge na nogu i značajno se nakašlja.

  – Ne bih rekao da si bio posebno prijatan prema njoj, Geralte.

  – Glupo je ispalo – složi se veštac. – Istina je, uvredio sam je, potpuno bez razloga. Možda da krenem za njom i izvinim se?

  – Zaboravi – reče bard i dodate senzacionalno – nikad se ne dobija druga prilika za popravljanje prvog utiska. Dođi, bolje da se napijemo piva.

  Napiti se piva nisu stigli. Kroz raspričanu grupu meštana progura se Druhard.

  – Gospodine Gerarde – reče. – Dozvolite. Njegovo visočanstvo želi da razgovara s vama.

  – Evo krećem.

  – Geralte – Neven ga povuče za rukav. – Ne zaboravi.

  – Šta?

  – Obećao si da ćeš izvršiti svaki zadatak, bez negodovanja. Držim te za reč. Kako si ono rekao? Malo požrtvovanja?

  – U redu, Nevene. Ali otkud znaš da Agloval...

  – Mogu da nanjušim. Seti se, Geralte.

  – Dobro, Nevene.

  S Druhardom je otišao u ugao sale, dalje od gostiju. Agloval je sedeo za niskim stolom. Društvo mu je pravio raznobojno odeven, preplanuli muškarac kratke crne brade, kojeg Geralt nije ranije primetio.

  – Ponovo se vidimo, vešče – započe princ. – Iako sam se još jutros zaklinjao da više ne želim da te vidim. Ali drugog vešca nemam pri ruci, te mi ti moraš biti dovoljan. Upoznaj Zelesta, mog komornika i upravnika za lov na bisere. Govori, Zeleste.

  – Jutros rano – reče tiho preplanuli čovek – planirao sam da protegnem lov van uobičajenog terena. Jedan brod krenuo je dalje na zapad, iza rta, prema Zmajevim kljovama.

  – Zmajeve kljove – ubaci se Agloval – to su dva velika vulkanska spruda na samom kraju rta. Mogu se videti s naše obale.

  – Dabome – potvrdi Zelest. – Obično se tamo nije plovilo, jer ima virova i kamenja, nije bezbedno roniti. Ali kod obale je bisera sve manje. I tako, jedan brod je krenuo onamo. Sedam duša u posadi, dva mornara i pet ronilaca, među njima i jedna devojka. Kad se ne vratiše do kasno uveče, počesmo se brinuti, mada je more bilo mirno kao ulje. Poslali smo nekoliko sposobnih veslača i ubrzo otkrili brod kako pluta u moru. U brodu nije bilo nikoga, ni žive duše. Kamen u vodi. Ne znamo šta se dogodilo. Ali mora da je bilo borbe, pravog klanja. Bilo je tragova...

  – Kakvih? – veštac začkilji očima.

  – Pa, čitava je paluba bila isprskana krvlju.

  Druhard prosikta i uznemireno se osvrnu. Zelest stiša glas.

  – Bilo je kô što kažem – ponovi, stiskajući vilice. – Brod je bio pun krvi, uzduž i popreko. Na palubi je došlo do prave klanice, ništa drugo. Nešto je ubilo te ljude. Priča se da je morsko čudovište.

  – A pirati? – tiho upita Geralt. – A konkurencija lovaca na bisere? Isključujete mogućnost obične rasprave s noževima?

  – Isključujemo – reče princ. – Nema ovde nikakvih pirata, niti konkurencije. A rasprave s noževima ne okončavaju se nestajanjem svih do jednog. Ne, Geralte. Zelest je u pravu. To je moglo biti samo morsko čudovište. Slušaj, niko se ne usuđuje da isplovi na rnore, čak ni do obližnjih i ispitanih lovišta. Ljudi su obamrli od straha i luka je paralizovana. Čak ni koge i galere ne kreću iz pristaništa. Razumeš li, vešče?

  – Razumem – klimnu glavom Geralt. – Ko će mi pokazati mesto?

  – Ha – Agloval spusti ruku na sto i zatapka prstima. – To mi se sviđa. To je pravi veštac. Odmah suština, bez nepotrebne priče. Tako je, to volim. Vidiš, Druharde, rekao sam ti, dobar veštac je gladan veštac. A, Geralte? Da nema tvog prijatelja muzikanta, danas bi ponovo bez večere pošao na spavanje. Tačne informacije imam, zar ne?

  Druhard spusti pogled. Zelest je tupo gledao ispred sebe.

  – Ko će mi pokazati mesto? – ponovi Geralt, hladno gledajući u Aglovala.

  – Zelest – reče princ, prestavši da se smeška. – Zelest će ti pokazati zmajeve kljove i put do njih. Kad si mislio da se prihvatiš posla?

  – Prva stvar ujutru. Budite na pristaništu, gospodine Zeleste.

  – U redu, gospodine vešče.

  – Sjajno – princ protrlja ruke, pa se opet podsmešljivo osmehnu. – Geralte, računam da ćeš s tim čudovištem imati više uspeha nego sa Šinaz. Zaista računam na to. Aha, još nešto! Zabranjujem da se priča okolo o ovom događaju, ne želim još veću paniku od ove koju već imam za vratom. Razumeš li, Druharde? Narediću da ti iščupaju jezik ako li samo zucneš!

  – Razumem, prinče.

  – Dobro – Agloval ustade. – Idem onda, neću da smetam na zabavi i da provociram tračeve. Uzdravlje, Druharde, čestitaj verenicima u moje ime.

  – Hvala, prinče.

  Sedeći na stoličici, okružena gustim vencem slušalaca, Esi Daven pevala je melodičnu i tužnu baladu, koja je govorila o žalosnoj sudbini prevarene devojke. Neven je, oslonjen na stub, mrsio nešto sebi u bradu i brojao prstima taktove i slogove.

  – I, šta bi? – upita. – Jesi li dobio posao, Geralte?

  – Jesam – veštac se nije upuštao u detalje, koji uostalom nisu ni zanimali barda.

  – Rekao sam ti, nanjušio sam neke pare. Dobro je, veoma dobro. Ja ću zaraditi, ti ćeš zaraditi, imaćemo za provod. Možemo da pođemo u Cidaris, stići ćemo na praznik branja grožđa. A sad me izvini za trenutak. Tamo, na klupi, ugledao sam nešto interesantno.

  Geralt je sledio pesnikov pogled, ali osim nekoliko desetina, devojaka poluotvorenih usta nije ugledao ništa interesantno. Neven zategnu prsluk, nakrivi šeširić prema desnom uhu i pocupkujući se uputi ka klupi. Izbegavši veštim bočnim manevrom matrone koje su čuvale devojke, započe svoj uobičajeni ritual keženja zuba.

  Esi Daven je završila baladu, dobila aplauz, malu vrećicu i veliki buket divnih, mada pomalo uvenulih hrizantema.

  Geralt je kružio među gostima, tražeći priliku da konačno zauzme mesto kod stola s postavljenom hranom. Čežnjivo je gledao kako ubrzano nestaju marinirane haringe, sarme od kupusa, kuvane glave bakalara i ovčiji kotleti, na ravnomerne komade isečene kobasice i kljukani petlovi, dimljeni lososi sečeni noževima i šunke od divlje svinje. Problem je bio u tome što na klupama kraj stola nije bilo slobodnog mesta.

  Gospođice i matrone, pomalo uzbuđene, okružile su Nevena, piskutavo zahtevajući da nastupi. Neven se neiskreno smeškao i izvinjavao se, neubedljivo glumeći skromnost.

  Savlađujući uznemirenost, Geralt se silom jedva progurao do stola. Jedan postariji čovek, koji je snažno mirisao na sirće, povuče se iznenađujuće rado i ljubazno, zamalo oborivši s klupe nekoliko svojih suseda. Geralt se bez odlaganja baci na hranu i za treptaj oka ogoli jedini poslužavnik koji je mogao dohvatiti. Čovek s mirisom sirćeta dovuče mu sledeći. Veštac je iz zahvalnosti usredsređeno saslušao njegovu dugačku tiradu, koja se ticala današnjeg vremena i današnje mladeži. Čovek je tvrdoglavo moralne slobode opisivao kao „proliv“, te je Geralt imao izvesne teškoće da ostane ozbiljan.

  Esi je stajala kraj zida, pod snopovima imele, sama, štimujući lautu. Veštac je primetio kako joj sepribližava mladić u brokatnom, strukiranom kaftanu, kako nešto govori pesnikinji, bledo se osmehujući. Esi pogleda mladića, neznatno nakrivivši zgodne usne brzo izgovori nekoliko reči. Mladić se zgrči i užurbano ode, a njegove uši, crvene kô rubini, još dugo su gorele u polumraku.

  – ... neukus, bruka i sramota – nastavljao je čovek s mirisom sirćeta. – Jedan sveukupni proliv, gospodine.

  – Tačno tako – neubeđeno je klimao glavom Geralt, hlebom omazavši tanjir.

  – Molim za malo tišine, poštovane dame i gospodo – povika Druhard, izlazeći na sredinu sale. – Slavni majstor Neven, i pored toga što je pomalo bolestan i umoran, otpevaće za nas sada čuvenu baladu o kraljici Marijen i crnom gavranu! Učiniće to na izrazitu molbu gospođice mlinarice Veverke, koju, kako sam kaže, ne može da odbije.

  Gospođica Veverka, jedna od manje privlačnih devojaka s klupe, za tren oka se prolepšala. Začuše se graja i apla
uz, koji prigušiše naredni proliv čoveka s mirisom sirćeta. Neven sačeka potpunu tišinu, odsvira na lauti efektni uvod, nakon čega poče pevati, ne odvajajući pogled od Veverke, koja je bivala lepša iz strofe u strofu. Zaista, pomisli Geralt, taj kučkin sin utiče delotvornije od čarobnjačkih krema i ulja koje Jenefer prodaje u svom dućanu u Vengerbergu.

  Primetio je kako se Esi provlači iza leđa slušalaca u polukrugu okupljenih oko Nevena i kako oprezno nestaje ka izlazu na terasu. Vođen čudnim instinktom, vešto se izvuče od stola i krenu za njom.

  Stajala je, povijena, laktovima oslonjena na ogradu mosta, glave uvučene među sitna, podignuta ramena. Posmatrala je zatalasano more, koje je svetlucalo pod svetlom meseca i vatri što su gorele u luci. Ispod Geraltovog stopala zaškripa daska. Esi se uspravi.

  – Izvinjavam se, nisam mislio da smetam – reče drveno, tražeći na njenim usnama onu iznenadnu grimasu kojom je maločas počastila brokatnog mladića.

  – Ne smetaš mi – odgovorila je, nasmešila se, zabacila loknu. – Ne tražim ovde samoću, već svežeg vazduha. I tebi smetaju dim i zapara?

  – Pomalo. Ali više mi smeta svest da sam te povredio. Došao sam da se izvinim, Esi, da pokušam da povratim šansu za prijatan razgovor.

  – Ti si taj kom je potrebno izvinjenje – rekla je, oslanjajući dlanove o balustradu. – Oštro sam reagovala. Uvek oštro reagujem, ne umem da se savladam. Oprosti i pruži mi drugu šansu. Za razgovor.

  Prišao je, oslonio se na ogradu tik pored nje. Osetio je toplinu koja je od nje dolazila, lagan miris verbene. Voleo je miris verbene, iako miris verbene nije bio miris jorgovana i ogrozda.

  – Na šta te asocira more, Geralte? – upita iznenada.

  – Na nemir – odgovorio je, gotovo bez razmišljanja.

  – Zanimljivo. A deluješ tako mirno i obuzdano.

  – Nisam rekao da osećam nemir. Pitala si za asocijaciju.

  – Asocijacije su slike duše. Znam ponešto o tome, ja sam pesnikinja.

  – A tebe, Esi, na šta te more asocira? – brzo upita, ne bi li stavio tačku na digresiju o nemiru koji je osećao.

  – Na večiti pokret – odgovorila je ne tako brzo. – Na promenu. I na zagonetku, tajnu, nešto što ne obuhvatam, što bih mogla opisati na hiljade načina, u hiljade stihova, ne stižući ipak do jezgra, do suštine stvari. Da, verovatno na to.

  – Dakle – rekao je, osećajući kako verbena sve snažnije utiče na njega – to što osećaš takođe je nemir. A deluješ tako mirno i obuzdano.

  Okrenula se ka njemu, sklonila zlatnu loknu i upravila u njega svoje predivne oči.

  – Nisam ni mirna, ni obuzdana, Geralte.

  Dogodilo se iznenada, sasvim neočekivano. Pokret koji je načinio, a koji je trebalo da bude tek dodir, lak dodir njenih ramena, pretvorio se u snažan stisak obema rukama oko njenog tanušnog struka, u brzo, iako ne previše snažno privlačenje bliže, sve do žestokog spajanja tela koje je uzavrelo krv. Esi je odjednom očvrsla, ispružila se, izvila se unazad, utisnula svoje dlanove u njegove, jako, kao da je htela da ih odvoji, da ih odgurne sa svog struka, ali, umesto toga, samo ga je snažnije uhvatila, nagnula glavu napred, rastvorila usta, pokolebala se.

  – Zašto... Zašto ovo? – šapnula je. Njeno oko bilo je široko otvoreno, zlatna lokna sletela joj je na obraz.

  Mirno i polako, savio je glavu, približio lice njenom i odjednom su brzo spojili usne u poljupcu. Esi ipak čak ni tada nije puštala njegove ruke, koje su je obuhvatale oko struka; i dalje je uporno savijala leđa, izbegavajući dodir tela. Ostajući tako, polako su se okretali, kao u plesu. Ljubila ga je rado i iskusno. I dugo.

  Onda se vešto i bez napora oslobodila njegovih ruku, okrenula se, ponovo se oslonila na ogradu i uvukla glavu između ramena. Geralt se najednom osetio zastrašujuće, neopisivo glupo. To ga je osećanje sprečilo da joj priđe, da zagrli njena pogrbljena leđa.

  – Zašto? – upitala je hladno, ne okrećući se. – Zašto si to uradio?

  Pogledala ga je krajičkom oka i veštac je najednom shvatio da je pogrešio. Najednom je znao da će ga prevara, laž, pretvaranje i nesmotrenost odvesti pravo u močvaru, u kojoj će između njega i ponora biti još samo elastične, sabijene u tanki kožuh, trave i mahovine spremne da u svakom trenutku nestanu, puknu, pokidaju se.

  – Zašto? – ponovila je.

  Nije odgovorio.

  – Tražiš ženu za ovu noć?

  Nije odgovorio. Esi se polako okrenula, dotakla njegovu ruku.

  – Vratimo se u salu – rekla je neusiljeno, ali ga ta neusiljenost nije zavela; osećao je da je veoma napeta. – Ne pravi takve grimase. Ništa se nije desilo. A to što ja ne tražim muškarca za ovu noć nije tvoja krivica, zar ne?

  – Esi...

  – Vratimo se, Geralte. Neven već treći put izlazi na bis. Red je na mene. Dođi, pevaću...

  Čudno ga je pogledala i otpirnula loknu sa oka.

  – Pevaću za tebe.

  IV

  – Oho-ho – veštac je glumio iznenađenje. – Ipak si tu? Mislio sam da se noćas ne vraćaš.

  Neven zamandali vrata, okači o klin lautu i šeširić s čapljinim perom, svuče kaputić, otrese ga i položi na džakove koji su stajali u uglu odaje. Osim tih džakova, čabra i ogromne slamarice napunjene grahorinom, u odajici na potkrovlju nije bilo nikakvog nameštaja – čak je i sveća stajala na podu, u stvrdnutoj bari voska. Druhard se divio Nevenu, ali očigledno nedovoljno da bi mu na raspolaganje dao komoru ili alkov.

  – A zašto li si to mislio – upita Neven, izuvajući čizme – da se noćas neću vratiti?

  – Mislio sam – veštac se podiže na lakat, šušteći po grahovini – da ćeš otići da pevaš serenade pod prozorom gospođice Veverke, ka kojoj si celo veče plazucao jezikom, kô vižel kad ugleda vižlicu.

  – Ha-ha – zasmeja se bard. – Ala si ti glup i primitivan. Ništa nisi shvatio. Veverka? Kakva crna Veverka! Samo sam hteo izazvati ubod ljubomore kod gospođice Akerete, na koju udaram sutra. Pomeri se.

  Neven se svali na slamaricu i svuče prekrivač sa Geralta. Osetivši neobičnu ljutnju, Geralt okrenu glavu prema malenom prozoru, kroz koji bi se, da nije bilo vrednih paukova, moglo videti zvezdano nebo.

  – Šta si se tako nadurio? – upita pesnik. – Smeta ti što se udvaram devojkama? Otkad? Da nisi možda postao druid i zavetovao se na čistotu? A možda...

  – Ne brbljaj. Umoran sam. Nisi primetio da prvi put u dve nedelje imamo slamaricu i krov nad glavom? Ne raduje te pomisao da nam pred jutro neće napadati na noseve?

  – Za mene – razneži se Neven – slamarica bez devojke nije slamarica. To je nepotpuna sreća, a kakva mi je to sreća?

  Geralt gluvo jauknu, kao i uvek kad je Nevena spopadala noćna raspričanost.

  – Nepotpuna sreća – nastavi bard, zadubljen u sopstveni glas – to je kao... Kao prekinut poljubac... Zašto škripiš zubima, može li se znati?

  – Čudovišno si dosadan, Nevene. Ništa, samo slamarice, devojke, sise i guzice, nepotpune sreće i nepotpuni poljupci, koje prekinuše psi s kojima te jure roditelji verenica. Eto, drukčije očigledno ne možeš. Očigledno da vam samo slobodna frivolnost, da ne kažem beskritični razvrat, omogućuje sastavljanje balada, pisanje stihova i pevanje. To je očigledno, zapiši negde, mračna strana talenta.

  Rekao je previše i nije dovoljno rashladio ton. A Neven ga je pročitao s lakoćom i bez greške.

  – Aha – mirno je rekao. – Esi Daven, zvana Okce. Slatko oko Okca zaustavilo se na vešcu i u vešcu zbrku napravilo. Veštac se prema Okcu poneo kao školarac prema princezi. I umesto da krivi sebe, on krivi nju i traži u njoj mračne strane.

  – Lupetaš, Nevene.

  – Ne, moj dragi. Esi je ostavila utisak na tebe, to nećeš sakriti. Ne vidim u tome, uostalom, ništa nemoralno. Ali vodi računa, nemoj napraviti grešku. Ona nije to što misliš. Ako njen talenat ima mračne strane, one zasigurno nisu takve kakvim ih zamišljaš.

  – Pretpostavljam – reče veštac, vladajući svojim glasom – da je veoma dobro poznaješ.

  – Dosta dobro. Ali ne na način na koji
misliš. Tako ne.

  – Prilično originalno za tebe, priznaćeš.

  – Glup si – bard se proteže, stavi ruke pod vrat. – Lutkicu znam otkad je bila dete. Za mene je ona... no... Kao mlađa sestra. Ponavljam ti, nemoj s njom napraviti glupu grešku. Time bi joj načinio veliku muku, jer i ti si na nju ostavio utisak. Želiš je, priznaj.

  – Čak i da je želim, za razliku od tebe, nemam običaj da o tome diskutujem – oštro reče Geralt. – Niti da o tome pišem pesmice. Hvala ti na tome što si za nju rekao, jer može biti da si me zaista sačuvao glupe greške. Ali tu je kraj. Temu smatram iscrpljenom.

  Neven je za trenutak nepokretno ležao i ćutao, ali Geralt ga je znao isuviše dobro.

  – Znam – najzad reče pesnik. – Već sve znam.

  – Govno znaš, Nevene.

  – Znaš li u čemu je tvoj problem, Geralte? Tebi se čini da si drugačiji. I ti paradiraš tom različitošću, time što smatraš nenormalnim. Ti se tom nenormalnošću uporno namećeš, ne shvatajući da si većini ljudi koji trezveno razmišljaju najnormalniji pod suncem – kamo sreće da su svi tako normalni. Pa šta ako imaš brže reakcije i ako ti se zenice uspravljaju na suncu? Što po mraku vidiš kao mačka? Što se razumeš u čari? Velika stvar. Ja sam, dragi moj, poznavao krčmara koji je mogao deset minuta bez prestanka da ispušta prdeže, i to tako da su se uklapali u melodiju pesme Dobro nam došla, jutarnja zvezdo. Ako se izuzme ovaj nesvakidašnji talenat, taj je krčmar bio najnormalniji među normalnima, imao je ženu, decu i babu udarenu paralizom...

  – Kakve to veze ima s Esi Daven? Hoćeš li objasniti?

  – Naravno. Neosnovano ti se učinilo, Geralte, da se Okce za tebe zainteresovala iz nezdrave, čak perverzne radoznalosti, da na tebe gleda kao na strašilo, dvoglavo tele ili salamandera u zverinjaku. I odmah si se naduvao, prvom si prilikom uputio nepristojan, nezaslužen prekor, vratio si udarac koji ti ona nije ni zadala. Bio sam svedok. Svedok daljeg toka događaja nisam bio, ali sam primetio vaš izlazak iz sale i video sam njene zarumenjene jagodice kada ste se vratili. Da, Geralte. Ja te ovde čuvam od greške, a ti si je već napravio. Hteo si da joj se osvetiš za, po tvom mišljenju, nezdravu radoznalost.