Page 28 of Vreme Prezira


  Dok je hodala, Ciri oka nije spuštala sa kratera. Nekoliko puta je videla kako iz ubojitih klopki šikljaju uvis peščane fontane – čudovišta su produbljivala i popravljala svoja staništa. Neki krateri bili su toliko blizu jedan drugog da je šljunak koji bi izbacilo jedno čudovište dospevao u druge jaruge, uzbunjujući grdobe skrivene na dnu, i tada je počinjala strašna kanonada, nekoliko trenutaka pesak je zviždao i pljuštao unaokolo kao grad.

  Ciri se pitala šta u ovoj bezvodnoj i mrtvoj pustari mogu da love te peščane nemani. Odgovor je stigao sam od sebe – iz jedne od obližnjih jaruga u širokom luku zalepršao je tamni predmet i s treskom pao blizu njih. Posle kratkog kolebanja strčala je sa stena na pesak. To što je izletelo iz kratera bio je leš glodara koji je podsećao na zeca. Barem po krznu. Leš je bio zgrčen, tvrd i suv kao saraga, lagan i šupalj kao mehur. U njemu nije bilo ni kapi krvi. Ciri se stresla – sad je znala šta vrebaju te rugobe i kako se hrane.

  Jednorog je upozoravajuće zarzao. Ciri je podigla glavu. U najbližoj okolini nije bilo nijednog kratera, pesak je bio ravan i gladak. I na njene oči taj ravni i glatki pesak odjednom se naklobučio, a klobuk je brzo klizio u njenom pravcu. Bacila je malog isisanog strva i dala se u trk do stene.

  Odluka da zaobiđe peščanu dinu pokazala se vrlo opravdanom.

  Krenuli su dalje, zaobilazeći čak i najmanji pojas peska, stupajući isključivo po tvrdom tlu.

  Jednorog je išao sporo, hramao je. Iz njegovog osakaćenog buta curila je krv. Ali i dalje nije davao da mu Ciri priđe i pogleda ranu.

  *

  Peščani sprud znatno se suzio i stao da zavija. Sitni i sipljivi pesak ustupio je mesto krupnom šljunku, pa oblucima. Kratere već duže nisu videli, pa su zato rešili da idu stazom koju je obeležavao sprud. Iako je opet bila izmučena glađu i žeđu, Ciri je počela brže da hoda. Postojala je nada. Kameni sprud nije bio nikakav sprud. Bilo je to dno reke koja izvire iz planina. U reci nije bilo vode, ali je vodila ka izvorima – suviše slabim i suviše neizdašnim da bi mogli da ispune korito vodom, ali sigurno sasvim dovoljnim da utoliš žeđ.

  Iako je krenula brže, morala je da uspori. Zato što je jednorog usporio. S vidljivom mukom se kretao, posrtao je, vukao nogu, izvrtao kopito. Kad je palo veče, legao je. Nije ustao kad mu je prišla. Dopustio je da mu pogleda ranu.

  Bile su dve rane, sa obe strane oteklog, upaljenog buta. Obe rane bile su crvene, obe su stalno krvarile, a zajedno s krvlju curio je i lepljiv gnoj gadnog mirisa.

  Čudovište je bilo otrovno.

  Sledećeg dana bilo je još gore. Jednorog se jedva kretao. Uveče je legao na kamenje i nije hteo da ustane. Kad je kleknula pored njega, vrhom njuške opipao je ranjeni but, zarzao je. Bio je to bolan rzaj.

  Gnoj je curio sve jače, miris je bio oduran. Ciri je izvukla kordu. Jednorog prodorno zanjišta, pokuša da ustane, pa se zadnjim delom tela sruši na kamenje.

  – Ne znam šta da radim... – zajecala je Ciri, gledajući u sečivo. – Stvarno ne znam... Ranu sigurno treba zaseći, istisnuti gnoj i otrov... Ali ja ne umem! Mogu još crnje da te nagrdim!

  Jednorog je pokušavao da pridigne glavu, zarzao je. Ciri je sela na kamenje, uhvatila se za glavu rukama.

  – Nisu me naučili da lečim – gorko je rekla. – Naučili su me da ubijam objašnjavajući mi da ću tako moći da spasavam. Bila je to velika laž, Konjiću. Slagali su me.

  Pala je noć, brzo se smrkavalo. Jednorog je ležao, Ciri je grozničavo razmišljala. Skupljala je čičkove i stabljičice koje su obilato rasle na obali isušene reke, ali Konjić nije hteo da jede. Glavu je bespomoćno položio na kamenje, nije više ni pokušavao da je podigne. Samo je žmirkao. Na njušci mu se pojavila pena.

  – Ne mogu ti pomoći, Konjiću – rekla je prigušenim glasom. – Nemam ništa...

  Osim magije.

  Ja sam čarobnica.

  Ustala je, ispružila ruke. I ništa. Trebalo joj je mnogo magične energije, a nije joj bilo ni traga. Nije se tome nadala, bila je iznenađena. Pa vodenih žila ima svuda! Napravila je nekoliko koraka u jednu, pa u drugu stranu. Počela je da hoda ukrug. Povukla se.

  Ništa.

  – Ti, prokleta pustinjo! – povikala je, lupajući pesnicama. – Ničega u tebi nema! Ni vode, ni magije! A trebalo bi da magije ima svuda! I to je bila laž! Svi su me slagali, svi!

  Jednorog je zarzao.

  Magija je svuda. U vodi, u zemlji, u vazduhu...

  I u vatri.

  Ciri besno udari pesnicom po čelu. Nije joj to ranije palo na pamet, možda zato što tamo, među golim kamenjem, nije bilo ničega za pripalu. A sad su joj, eto, suvi čičkovi bili pri ruci, i da bi proizvela malenu iskru, bila je dovoljna tek mrvica energije koju je još osećala u sebi.

  Skupila je još više grančica, složila ih na gomilicu, obložila suvim čičkovima. Pažljivo je ispružila ruku.

  – Aenye!

  Stožić zasvetluca, plamen zatreperi, zasja, uhvati lišće, proguta ga, diže se uvis. Ciri dodade još stabljičica.

  Šta sad?, pomisli, gledajući u oživotvoravajući plamen. Da crpem? Kako? Jenefer mi je branila da dotičem energiju vatre... Ali ja nemam izbora! Ni vremena! Moram nešto da učinim! Prutići i lišće brzo će izgoreti... Vatra će se ugasiti... Vatra... Kako je lepa, kako topla...

  Nije znala kada i kako se to desilo. Zagledala se u plamen i najednom osetila da joj lupa u slepoočnicama. Uhvatila se za grudi, imala je utisak da joj pucaju rebra. U malom stomaku, na međici i na bradavicama zatutnjao je bol koji se momentalno preobrazio u užasavajuću nasladu. Ustala je. Ne, nije ustala. Uzletela je.

  Moć ju je ispunjavala poput olova koje se topi. Zvezde na nebeskom svodu zaplesale su kao da se odražavaju na površini jezera. Usplamtelo Oko na zapadu eksplodiralo je od svetlosti. Uzela je tu svetlost, a s njom i Moć.

  – Hael, Aenye!

  Jednorog je besno zarzao i pokušao je da se digne, oslanjajući se na prednje noge. Cirina ruka podigla se sama, šaka se sama savila u dati položaj, usta su sama izvikala čarobnu formulu. Iz prstiju je potekla talasasta svetlost. Plamenovi vatre počeli su da bubnjaju.

  Talasi svetlosti koji su izbijali iz njene ruke dodirnuli su ranjeni jednorogov but, zgusnuli su se, prodrli.

  – Želim da budeš zdrav! To želim! Vess’hael, Aenye!

  Moć je u njoj eksplodirala, ispunila ju je divljom euforijom. Vatra je pokuljala uvis, unaokolo se rasvetlilo. Jednorog podiže glavu, zarza, a onda najednom brzo ustade sa zemlje, nevešto učini nekoliko koraka. Povi vrat, njuškom opipa but, mrdnu nozdrvama, zafrkta – kao u neverici. Zarza glasno i otegnuto, ritnu se, mahnu repom i optrča u galopu oko vatre.

  – Izlečila sam te! – ponosno povika Ciri. – Izlečila sam te! Ja sam čarobnica! Uspela sam da izvučem moć iz vatre! I imam tu moć! Sve mogu!

  Okrenula se. Rasplamsala vatra je bubnjala, zasipala je iskrama.

  – Više ne moramo da tražimo izvore! Više nećemo piti iskopano blato! Ja sada imam moć! Osećam moć koja je u toj vatri! Učiniću da u ovoj prokletoj pustinji padne kiša! Da voda pošiklja iz stena! Da cveće ovde nikne! Trava! Keleraba! Sve sad mogu! Sve!

  Silovito podiže obe ruke, izvikujući čarobne formule i skandirajući invokacije. Nije ih razumela, nije se ni sećala kad ih je naučila, i da li ih je, uopšte, ikada učila. To je bilo nebitno. Osećala je moć, osećala je snagu, vatra je u njoj gorela. Bila je vatra. Podrhtavala je od snage koja ju je obuzimala.

  Noćno nebo naglo ošinu gajtan munje, među stenama i čičkovima zafijuka vetar. Jednorog prodorno zarza i stade kao ukopan. Vatra je buknula uvis, eksplodirala je. Skupljeni prutići i stabljičice odavno su se već ugljenisali, sad je gorela sama stena. Ali Ciri na to nije obratila pažnju. Osećala je moć. Videla je samo vatru. Čula je samo vatru.

  Sve možeš, šaputalo joj je plamenje, zaposela si našu moć, sve možeš. Imaš svet pod nogama. Velika si. Moćna si.

  Između plamenova se pojavi jedan obris. Visoka mlada žena duge, ravne, kao gavran crne kose. Žena se smeje, bahato, okrutno, oko nje vatra mahnita.

  Silna si! Oni koji su ti naneli zlo
nisu znali s kim se kače! Osveti se! Vrati im milo za drago! Vrati im svima! Nek drhte od straha pred tvojim nogama, nek škrguću zubima ne usuđujući se da pogledaju gore, u tvoje lice! Nek cvile moleći za milost! A ti nemoj da znaš za milost! Vrati im! Vrati svima njima i za sve im vrati! Osveta!

  Za leđima crnokose vatra i dim, u dimu redovi vešala, nizovi kolaca, gubilišta i stratišta, brda leševa. To su leševi Nilfgardijaca, onih koji su osvojili i poharali Cintru, koji su ubili kralja Ejsta i njenu baku Kalante, onih koji su ubijali ljude po ulicama u gradu. Na vešalima se njiše vitez u crnom oklopu, konopac škripi, oko obešenika se kovitlaju vrane koje pokušavaju da im iskopaju oči kroz otvore krilatog šlema. Slede zatim vešala koja se nižu sve do horizonta, na njima vise Skoja’taeli, oni koji su ubili Polija Dalberga u Kedvenu, i oni koji su je jurili na ostrvu Taned. Na visokom kocu uvija svoje telo čarobnjak Vilgeforc, njegovo lepo, prepredenjački plemenito lice zgrčeno je i modrocrno od mučenja, oštar i zakrvavljen kraj koca izviruje mu iz ključne kosti... Drugi čarobnjaci iz Taneda kleče na zemlji, ruke su im za leđima, svezane, a naoštreni kočevi već čekaju...

  Stubovi obloženi snopićima suvaraka dižu se sve do horizonta obeleženog dimnim pramenovima. Kraj najbližeg stuba, lancima okovana, stoji Tris Merigold... Zatim Margarita Lo Antij... Mati Neneke... Jare... Fabio Saks...

  Ne. Ne. Ne.

  Da, vrišti crnokosa, smrt svima, oduži im se svima, prezri ih! Svi su ti oni naneli zlo, ili su hteli da ti naude! Mogli bi opet poželeti da ti naude! Prezri ih, jer je došlo vreme prezira! Prezir, osveta i smrt! Smrt čitavom svetu! Smrt, pogibija i krv!

  Krv u tvojoj ruci, krv na tvojoj haljini...

  Izdali su te! Prevarili su te! Povredili su te! Sada imaš moć, sveti se!

  Jeneferina usta su isečena i povređena, krvare, na rukama i nogama su joj okovi, teški lanci pričvršćeni za mokre i prljave zidove tamnice. Okupljena oko gubilišta, gomila urla, pesnik Neven stavlja glavu na panj, iznad njega seva oštrica dželatske sekire. Okupljeni pod gubilištem, uličari šire platno da njime pokupe krv... Dreka gomile zaglušuje udarac od kog se trese daščani podijum...

  Izdali su te! Slagali i prevarili! Svi! Bila si njihova marioneta, bila si lutka na štapu! Iskoristili su te! Osudili su te da gladuješ, da te prži sunce, da te muči žeđ, osudili su te na potucanje, na osamu! Došlo je vreme prezira i osvete! Ti imaš moć! Silna si! Nek čitav svet zadrhti pred tobom! Nek čitav svet zadrhti pred Drevnom krvi!

  Na gubilište dovode vešce – Vesemira, Eskela, Koena, Lamberta. I Geralta... Geralt posrće, sav je okrvavljen...

  – Ne!!!

  Oko nje vatra, s druge strane plamenog zida divlje rzanje, jednorozi se propinju, zamahuju glavama, lupaju kopitima. Grive su im kao pocepani vojni barjaci, rogovi su im dugi i oštri kao mačevi. Jednorozi su veliki, veliki kao viteški konji, znatno veći od Konjića. Otkud su se tu stvorili? Otkuda ovde toliki jednorozi? Plamen s huknjavom puca uvis. Crnokosa žena podiže ruke, na rukama joj je krv. Kosu joj razvejava žar.

  Gori, gori, Falka!

  – Gubi se! Odlazi! Ne želim te! Ne želim tvoju moć!

  Gori, Falka!

  – Neću!

  Hoćeš! Želiš! Želja i žudnja ključaju u tebi kao plamen, pleni te naslada! To je sila, to je moć, to je vlast! To je najslasnija slast na svetu!

  Munja. Grom. Vetar. Topot kopita i rzanje jednoroga koji mahnitaju oko vatre.

  – Ne želim tu moć! Ne želim! Odričem je se!

  Nije znala da li je to vatra zgasnula ili joj se zamračilo pred očima. Pala je, osećajući na licu prve kapi kiše.

  *

  Biću treba oduzeti bivstvo. Ne treba mu dozvoliti da postoji. Biće je opasno. Odobravanje.

  Negiranje. Biće nije prizvalo moć za sebe. Ućinilo je to da bi spaslo Ihuarraquax. Biće saoseća. Zahvaljujući Biću, Ihuarraquax je ponovo među nama.

  Ali Biće ima Moć. Ako bi htelo da je iskoristi...

  Neće moći da je iskoristi. Nikada. Odreklo je se. Odreklo se Moći. U potpunosti. Moć je nestala. To je veoma čudno...

  Nikad nećemo razumeti Bića.

  I ne treba da ih razumemo! Oduzmimo Biću bivstvo. Pre nego što bude prekasno. Odobravanje.

  Negiranje. Hajdemo odavde. Ostavimo Biće. Ostavimo ga njegovoj sudbini.

  *

  Nije znala koliko je dugo ležala na kamenju dok ju je, zagledanu u menjanje boja na nebu, tresla jeza. Bilo je čas tamno, čas svetlo, čas hladno, čas vruće, a ona je ležala, bespomoćna, usahla i prazna kao onaj mali strv, lešić onog glodara, isisan i izbačen iz kratera.

  Nije mislila ni o čemu. Bila je usamljena, bila je istrošena. Nije imala više ništa i ništa u sebi nije osećala. Nije bilo ni žeđi, ni gladi, ni iznurenosti, ni straha. Sve je nestalo, čak i želja za održanjem. Postojala je samo velika, hladna, zastrašujuća praznina. Osećala je tu prazninu čitavim bićem, svakom ćelijom svog organizma.

  Osećala je krv na unutrašnjoj strani butine. Bilo joj je svejedno zbog toga. Bila je istrošena. Izgubila je sve.

  Nebo je menjalo boje. Nije se micala. Ima li ikakvog smisla micati se u praznini?

  Nije se micala, tek oko nje zatoptaše kopita, zazveckaše potkovice. Nije reagovala na glasne krike i dozivanja, na povišene glasove, na frktanje konja. Nije se pomakla kad su je uhvatile čvrste, jake ruke. Kad su je podigle, bespomoćno se oklembesila. Nije reagovala na cimanje, treskanje, na oštra, nasilna pitanja. Nije ih razumela i nije ni želela da ih razume.

  Bila je istrošena, ravnodušna. Ravnodušno je prihvatila vodu koja joj je pljusnula na lice. Kad su joj ustima primakli manjerku, nije se zagrcnula. Pila je. Ravnodušno.

  I posle toga joj je bilo svejedno. Podigoše je na oblučje sedla. Međica joj je bila osetljiva na dodir, bolelo ju je. Drhtala je, pa su je zaogrnuli ašom. Bila je bespomoćna i lomna, malaksavala je na tuđim rukama, pa su je kaišem privezali za jahača koji je iza nje sedeo. Jahač je smrdeo na znoj i mokraću. Bilo joj je svejedno.

  Okolo su bili konjanici. Mnogo konjanika. Ciri je ravnodušno gledala u njih. Bila je prazna, sve je izgubila. Ništa više nije imalo značaja.

  Ništa.

  Čak ni to što je vitez koji je komandovao konjanicima imao na šlemu krila ptice grabljivice.

  Pošto vatru na lomači potpališe, i pošto zločinku plamenovi obgrliše, stade ona želje stostrave da poklikuje, da je vitezove, barone, čarobnjake i gradske glavešine na trgu okupljene žas netom uzimao. I premda lomaču sprva vlažnim cepanicama obložiše da đavolica jurve ne bi iščilela i da bi zlopatnju ognjenu kolaj osetila, istom narediše da se više suvaraka dometne i kazan končini privede. Ali demon obista u toj prokletnici čučaše, jer premda je već pošteno cvrčala, urlik bola nije ispustila, nego je još grozomornije kletve bacala. ,,lz krvi moje rodiće se osvetnik", povikala je na sav glas. ,,Iz ukaljane Drevne krvi rodiće se utamanitelj naroda i svetova! On će mazdu za mučeništvo moje učiniti! Smrt, smrt i odmazda sustići će i vas i potomstvo vaše!" Tek toliko je stigla da izvikne pre nego što je izgorela. Tako je poginula Falka, takvu kaznu je podnela za nevino prolivenu krv.

  Roderik de November, Istorija sveta, tom II

  Sedmo poglavlje

  – Pogledajte je. Izgorela od sunca, izranavljena, prognana. Samo pije, kao sunđer, a izgladnela, strava jedna! Kažem vam ja da je ona sa istoka došla. Prošla je kroz pustinju Korat. Prošla je Tavu.

  – Bajosloviš! Ko je još preko Tave prelazio a da je živ ostao? Sa zapada je došla, sa brdske strane, preko korita reke Suvak. Tek što je zakačila ivicu Korata, a i to je bilo dovoljno. Kad smo je našli, već je pala, u besvesti je ležala.

  – Na zapadu se takva pustara kilometrima prostire. Odakle je, u tom slučaju, došla?

  – Nije išla, jahala je. Ko će ga znati iz koje daljine. Pod njom su bili tragovi kopita. Mora da ju je konj u Suvak zbacio, zato je tako izubijana, izmodrana.

  – Zašto li je za Nilfgard ona toliko bitna, baš bih da znam! Kada nas je prefekt u potragu poslao, ja sam mislio da je neka važna plemkinja nestala, kad ono – obična murd
ara, odrpana funjara, tupavka mutava. Zbilja ne znam, Skomliče, jesmo li našli to što treba...

  – Ona je ta. Obična, međutim, nije! Da jeste, živu je ne bismo našli.

  – Malo je falilo. Biće da ju je kiša spasla. U kam udarilo! Ta ni najstariji preci kišu u Tavi ne pamte. Oblaci uvek zaobilaze Korat... Čak i kad udari kiša u dolinama, tamo nijedna kap ne padne!

  – Gle, gle kako krka. Kao da nedelju dana ništa u usta nije stavila... Ej ti, orduljo. I slanina ti prija? I lebac suv?

  – Pitaj je na vilenjačkom. Ili na nilfgardskom. Ljudski jezik ona ne razume. To je vilenjački nakot nekakav...

  – To je neka tuta-muta, tunjava. Kao da sam drvendeku jutros na konja posadio.

  – Slepi ste kod očiju – blesnu zubima onaj kog su zvali Skomlik, snažan i ćelav. – Jaki ste mi vi Hvatači, ništa niste prepoznali. Nit je ona glupa, nit nerazumna, samo se pretvara. Retka je to zverka i prevejana ptičica.

  – A što je ona za Nilfgard toliko važna? Nagradu su obećali, patrole potere svuda su poslali... Što li?

  – To ne znam. Trebalo bi nju pitati... Možda će da gukne ako je šibom priupitamo... Ha! Videste li kako me je pogledala? Sve razume, pažljivo sluša. Hej curo! Ja sam Skomlik, tragač, zovu me Hvatač. A ovo ovde je, gle, korbač, zovu ga batina! Je l’ ti mila koža na leđima? Gukni, onda...

  – Dosta! Ućutite!

  Glasna, oštra naredba, koja isključuje protivljenje, došla je iz pravca druge vatre, kraj koje je sedeo vitez sa svojim štitonošom.

  – Dokoličarite, Hvatači, ha? – preteći ih upita vitez. – Deder sad na posao! Konje u red dovedite! Oklop i oružje mi očistite! Trk u šumu po drva! A devojku da niste takli! Jeste li razumeli, prostačine?